уторак, 5. септембар 2017.

Sveti Andrija

Kad sam bio mali, a Jugoslavija bila država radnih naroda, narodnosti, radničke klase, seljaka i poštene inteligencije, na more se išlo u Dubrovnik, gde se odsedalo kod dede Miha. On je imao baburast nos, krive noge, veliki trbuh, babu Linu koja je bila velemajstor u zvocanju, dva brata sa jednako velikim trbusima koji su se smejali OHOHO! OHOHO! OHOHO! i brodicu kojom se išlo 5-6 milja daleko da se lovi riba na parangal - dugačak niz udica koje se naješkaju sardelom i ostave na nekoliko sati na dnu i malo iznad (ovo je jedan tip, ima raznih parangala), pa šta se uhvati... Bilo je i dece onoliko, a i jedan pomorski kadet koji je imao zlu sreću - kako se na koji brod ukrca on potone.
Parangal je bio zanimljiv jer nikad nismo bili sigurni šta ćemo izvući. Uglavnom su to bile morske mačke, morski golubovi, kucini, po neki kokot, ugori, ali smo jednom tako izvadili i psa pešikana od 70 kila. Drugi put ražu žutullju od 40 i kusur kila, a nakon toga i murinu od 2 metra. Isplovljavalo se dva-tri puta nedeljno, bez obzira na vreme. Neki put je bilo lepo, neki put se svako brinuo sa sebe, a Bog za sve.
Jedno jutro smo iz Zatona Malog isplovili po laganom povetarcu. Dok smo došli do ostrva Sveti Andrija gde je i svetionik, more je već bilo 5 Bofora (skalu kojom se meri jačina vetra je napravio Fransis Bofor, engleski kontraadmiral i hidrograf i podeljena je na 12 stepeni), kada smo izašli iz zavetrine duvalo je i celih 7, mnogo za brodicu od 8 metara.
Sa nama je bio onaj baksuzni kadet koji je to jutro izgledao urokljivije no inače. Deda Miho je opsovao drvo za koje je Isus magarca veza', rekao je kadetu da će ga baciti u more, te zaključio, a braća se složila, da je djavo odneo šalu i da bi bilo mudro vratiti se na Sv. Andriju dok se vreme ne stiša.
Na svetioniku je živeo svetioničar, svetioničarka, svetioničarska deca i dva svetioničarska psa od kojih je jedan bio nemački oštrodlaki ptičar. Takodje su živele stotine kunića koje je neko zapatio ko zna kad. Mi nismo imali ručak, ali je svetioničar imao neku staru jednometnu puščicu kalibra 28, dosta patrona i kujnu, a ker i ja smo bili orni da lovimo, pa smo se nakon nekih dva sata vratili sa 6-7 kunića, svih odreda sive boje. Loviti kuniće je jednostavno. Uoči se rupa, pa se pritaji i nakon nekog vremena eto njih. Samo je važno da se gadja tačno i da se divljač ne ranjava jer - žali Bože. Kako koji kunić padne, ker ga aportira i sve tako u krug. Imalo je i jarebica kamenjarki, ali nije bila sezona.
Domaćica svetioničarka je od kunića uz minimum napora i začina napravila jelo. Kuvao sam ga sam docnije mnogo puta i nema promašaja, uvek valja. Nema ime, ali da ga zarad budućih pokolenja nazovemo "Kunić sa ruzmarinom."
Elem, kunići se prvo oderu i to tako što se oštrim nožićem koža prvo zaseče na trbuhu, pa se onda iskroji niz unutrašnju stranu bedara do zadnjih šapa, a isto ide i ka prednjim i onda se skine kao kaput. Mada i ne mora. Opkroji se oko zadnjih nogu i samo se svuče kao rukavica do glave koja se onda otfikari. Na prvi način se koža čuva za soljenje i sušenje, na drugi se baca. Drob se izvadi ali se sačuvaju džigerica i srce (valja ih pregledati da nema čvorova od Taenia pisiformis, pantljičare koja napada glodare, a može da zarazi kera i čoveka. Ako ih ima baci se ceo kunić. Kome je gadno da lovi i ima predubedjenje i trt milojka, ima da se kupi u boljim radnjama okolo.
Za razliku od divljeg zeca (Lepus europaeus) koji ima jako i crveno meso, ono od kunića (Oryctolagus cuniculus) bude roze, kad odstoji sat-dva u vodi dodje kao pileće od karabataka i mnogo je nežnije, pa se i može spremati skoro kao piletina, bez celodnevnog stajanja u pacu i tome podobno. Uzgred, ko ne zna, iako izgledaju slično, zec i kunić su samo dalji rodjaci, biološki su podaleko pa se ne mogu pariti.
Dakle, kunić, a jedan osrednji je dosta za četvoro, se iseče na komade, ali se prethodno oštrim nožem ukloni mišićna opna gde je ima. Meso se izbocka da bolje primi začine i ostavi u hladnoj vodi sat ili dva da izadje krv, mada i ne mora.
Sve sve se dobro posoli i pobiberi i metne poklopljeno sa strane da se još samo malo ukrti. Uzme se cela glavica belog luka koji se prvo zgnjavi, a onda iseče na najtanje kriške.
Ubere se pet, šest grančica timijana, isto toliko ruzmarina i samo nekoliko listova žalfije (ne valja mnogo, najviše 5-6, da ne bude gorko). Sa strane se raspori na pola jedna sveža crvena ljuta paprika od pedlja (može i zelena, mada je ona čili crvena lepša). Meso se ne špikuje, ne dodaje se povrće, ne divlja se sa ukusima. Ne treba.
U duboku šerpu se sipa maslinovo ulje, da lepo pokrije dno. Kad je dobro vruće, ubaci se meso koje se preprži dok ne dobije lepu zlatnu bojicu sa obe strane. Trik je u tome da se potom vatra smanji na najtiše ali se pre toga ubace beli luk, ruzmarin, timijan i žalfija i na kraju preko svega ona rasporena ljuta papričica. Ne mešati, neka se ukusi mešaju sami. Poklopi se i ostavi na miru, da šapuće, pa sigurno 45 minuta do sat.
Kad prodje vreme, viljuška mora da kroz meso prolazi "onako" u kom slučaju se sve poškropi sa deci belog vina (idealno da bude malo sladje, nipošto kiselo) i ostavi na vatri dok sav alkohol ne ispari i neki minut preko toga i tek se onda dobro promeša. Probao sam da dodam suve šljive ili brusnice i dobro je ali nije original.
Sve se stavi u činiju i prelije uljem i biljem iz šerpe. Vino je crveno. Ide i pivo. Salata je paradajz, soljen, preliven uljem i ništa više. Slatkiši su smokve sa drveta.
Vojni požar


U maju 2004, u Ukrajini u vojnom skladištu kod sela Novonikolajevka,blizu grada Melitopolja, odakle dolaze nadaleko čuvene trešnje, neki magarci preslagali sanduke sa raketama za višecevne bacače, pa tom prilikom seli da se odmore i zapale po jednu. 

U skladištu je bilo, ako me sećanje služi, 4800 vagona rashodovane municije svih vrsta i kalibara, ponešto i od Velikog oktobra i čekalo da bude komisijski uništeno. 

Prvo se sve upalilo, a onda je eksplodiralo. Poginulo je 5 ljudi, par desetina je bilo ranjeno, a vlasti su evakuisale 30,000 duša iz najmanje 5 sela. 

Sve u svemu, sednem sa pokojnim Nikolajem (šteta, mlad čovek, trefio ga infarkt) u auto i nakon noćenja u Inturistovom hotelu u Zaporožju (sobe su iste od kad je Lajka letela u svemir) dodjemo do Mellitopolja, odakle se uputimo ka Novonikolajevki, gde naravno nismo stigli pošto su vojska, policija i oni iz vanrednih situacija zatvorili sve puteve. 

Nekako se preko njiva, domognemo jednog kao brdašceta odakle se lepo moglo videti kako ono tamo gori i kako rakete povremeno odleću kako se koja upali. 

Onda je nešto šušnulo u vrzini pozadi nas. 
"Stoj, ruke u vis, halt, hende hoh," rekao je debeli deda lugar u gradjanskom odelu, koji je od uniforme imao samo jegersku šapku i uperio nam prelamaču u stomake. 
"Predajemo se..." rekao je Nikolaj. 
"Predali smo se već," rekao sam ja.
"Vi ste špijuni, Amerikanci," zaključio je deda lugar. "Gledate vojni požar!"
"Ma ne deda, mi smo Kijevljani i novinari ali isto ti je to," rekao je Nikolaj. 
"Zarobljenici, bez priče u stroju! Špijuni! Dva koraka napred! Stoj! Na levoooo-krug! Mirrrrr-no! Slobodnim korakom napred, marrrrrš-marrrš," komandovao je đed. 

I tako, dok smo stražarno išli prema zaseoku (auto ostao u polju, nije nam dao da ga uzmemo), reč po reč, saznali smo da je đed Jegor Ostapovič na jegerskoj (lugarskoj) službi od 1950, od kako se vratio iz Nemačke u koju je na tenku stigao 1945. 

U domazluku žive on i njegova baba Aksinja. Deca i unuci su u Zaporožju, odnosno jeste jedna ćerka, a drugu je ubio kamion pre desetak godina, a njena deca su kod tetke. Sin je u Kijevu i on se propio. Baba ima nešto malo zemlje, a Jegor je prizetko i dobro mu je na mirazu. Od divljači u okolini ima zeca i fazana, nešto jarebica, leti ima grlica i gugutki, javi se po neka divlja svinja. 

U to smo stigli do dedinog gazdinstva, baba se poradovala gostima, iznela nam hladne vode i po 50g votke i soljene krastavce. Deda je popio 100g i nazdravio za srećna vidjenja, ali da nas odmah potom postreljaju jer smo špijuni. Telefon i mobilni nisu radili zbog eksplozije, pa je ostalo da neko sedne na traktor i ode u Fedorovku ili tako nekako u miliciju da nas ista poapsi i postrelja. 

Tog nekoga nisu uspeli da nadju jer su svi otišli, ko u njivu, ko da pomaže vetrogascima, ali je došao učitelj koji je kao školovan čovek objasnio da možda i nismo špijuni, mada jesmo sumnjivi jer smo gledalil vojni požar. 

Baba Aksinja koja je do tog momenta sedela na stoličici i uvrtala kraj od marame je skočila, domarširala do stola i izjavila kako to tako više neće moći i kako su deca (mi) gladna i da Jegor taki ima da umukne, da ode u radnju, da donese hleb i pavlaku i tačka, ona će skuvati boršč (борщ) jer je taman počela da ga gotovi i brzo će to. 

Učitelju je rekla da ide kući i da se brine za sopstvenu familiju jer mu se rodjeni brat nalokao votke i eno ga leži pred crkvom, tamo gde pop parkira auto. 

Boršč je ukrajinski izum, tamo ga prave najbolje (da ne grešim dušu dobro ga prave i na Krimu) i ko oko ovoga 'oće da se svadja, može, ja ne ustupam. 

Dakle, prvo se uzme velilki lonac, jer sam tako video od baba Aksinje. U njega se nalije do dve litre vode u koju se metne dovoljno soli (otkud ja znam koliko je vama dovoljno, ne sme da bude neslano), otprilike kilo krte junetine koja se kuva sve dok joj duša ne izadje u supu. Onda se meso izvadi i ostavi sa strane da čeka svoj red. 

Može da se skuva i cela kokoš i jagnjetina, može i svinjetina ali i mešano. Neki proprže i malo kobasice na kraju pa dodaju i to. 

Obaška se u dubokom tiganju na jako malo ulja, kratko proprže dve cele samo malo obarene i izrendane cvekle, da budu koliko pesnica. Neki prave i sa taze cveklom, ali ja sam zapamtio ovako. Cvekla se svejedno dodatno skuva u supi. 

To se sipa u supu, i kad je cvekla napola kuvana doda se veliki krompir isečen na kocke. Kad je da cvekla izbaci prvi ključ, uzme se grudva masti koliko dobra supena kašika ili se istuče komad slanine zvane salo pa se to pomeša sa dva čena gnjavljenog belog luka i biberom i onda se ubaci u lonac da se rastopi. Baba nije stavljala lovor jer ga nije imala, a ni crvenu papriku jer ne mora. Ko voli, sme da doda oboje, da zamiriše. 

U medjuvremenu izrendamo pola glavice kiselog kupusa. Pošto su se cvekla i kropir skuvali, unutra tresnemo onaj kupus. Kupus kuvati najviše 10-15 minuta! 

Kupus sme da bude i neukiseljen, ali mu se onda dodaje malo sirćeta, kašika-dve, ne više. 

U tih 10-15 minuta se na malo ulja ili masti, proprži velika glavica sitno seckanog luka da bude staklast, samo malo belog luka, a onda se u to dodaju dve krupno rendane šargarepe koje se dinstaju dok ne omekša. E sad, kad je proleće, a tako je baba Aksinja radila, uzme se mladi luk pa se iseče na pola, pa opet na pola, pa se secka na štapiće, to je ukusnije. Umeju takodje da u onu supu dodaju pola glavice luka koja se opali na plotni, pa se onako opaljen luk secka, ali to su neke restoranske fore. 

Kada su luk i šargarepa gotovi, dodamo dva do dva i po deci gušćeg soka od paradajza, može i malo da ljutne, a ako je baš redak, sme da se pojača sa pireom od paradajza (to su me naučili u Kijevu). Kad se i paradajz ukuva, onda sve iz tiganja sipamo u lonac. 

Na kraju, meso se iseče na sitnije komade i malo preprži (u tiganju gde je bio luk i sve ostalo), pa se vrati u lonac. Tek tada posoliti i pobiberiti po ukusu, a valja metnuti i kašišicu šećera. Kuva se još 3-5 minuta da izbaci ključ i to je to. 

Boršč se služi u dubokom tanjiru, pa se u centar metne kugla (koliko od sladoleda) kisele pavlake koja u Ukrajini ide u skoro sva jela i pospe peršunom i mirodjijom (ukropom). Ko voli, sme da stavi i malo sirćeta, par kapi. Pored se doda malo suve masne slanine koju tamo zovu salo, nekoliko pera mladog luka i komad crnog hleba ili pampuške - pecivo, na priliku kao male kajzerice koje se dok su vruće vrhom potope u so, ulje i beli luk.

Jeli smo, a onda nas je deda pustio bez streljanja.

***

Good country, big war

Pre izvesnog broja godina, zabasamo kolega i ja u provinciju i grad Gazni u Avganistanu i tamo naidjemo na pogrešne ljude. Verovatnoća da će vam se tako nešto desiti na naopakim mestima je velika i posledice su nepredvidive.
U konkretnom slučaju su odnosni pogrešni ljudi Paštunske nacionalnosti prvo bili jako ljuti jer je kolega i prevodilac od naroda Hazara, iz provincije Bamijan (gde su do Talibana stajale Bude uklesane u planinu). Ni dobar dan, nit' pomozi bog, niti daj dokumente, nego odma' automat medj' oči.
Naime, koliko se sećam u Avganistanu žive Paštuni, Tadžici, Hazare, Uzbeci, Ajmaci, Turkmeni, Baloči, Pašai, Nuristani, Gudžari, Kući, a ima ih još. Zvanično, po ustavu tamo ima 14 etničkih grupa.
E sad, Hazare su šiiti, ostali su suniti, a svih 14 naroda medju sobom svejedno imaju neke neraščišćene račune koji se vuku od Aleksandra Velikog i vezani su za periodične pokolje, zatiranja, izdaje i savezništva.
Potom su se istoimeni opasno nafrnjili na mene jer sam ćutao dok me nešto ne pitaju, a oni su bili ubedjeni da sam Tadžik, a njih ne trpe samo malo manje. Ne bi mi svejedno. Ovaj moj se u strahu zezne i krene da ih livadi da sam Turčin, a u Avganistanu su Turci uglavnom voljeni i poštovani, ali ne ide, oni sve nadrndaniji, a situacija sve zategnutija. Meni u zlo doba pukne film, izvadim dokumente i na engleskom izjavim da nisam ni Tadžik ni Turčin nego da sam iz Srbije.
Tajac. Pet sekundi. Deset. Petnaest... Onda je najstariji po godinama i činu polaaaako spustio automat, široko se nasmejao i rekao: Oh yes my brother! We know! Serbistan! Good country, big war!
Posle su zaboravili i to što je kolega Hazara i šiit, pa su nas odveli u kuću kod jednog prethodno najnamrštenijeg baje, gde smo dobili ručak u vidu jela koje se zove ašak, pilava sa ovčetinom i bostana i konak i sutradan intervjue i sve tako.
E sad, pilav sa ovčetinom, groždjicama i rendanom šargarepom nije neka mudrost pa o njemu nećemo. Sa druge strane oni ga em prave prave masnog, em mi je na nos izašao u Kabulu. Ašak je pak bio otkrovenje. To mu dodje kao neke raviole ali nije baš. Ima sličnosti sa rusko-tatarsko-ukrajinskim peljmenima i varenikama, ali nije ni to.
Nisam mogao da gledam proces proizvodnje ašaka jer ga spremaju žene, a tamo je to malo drugačije nego ovde i ne može baš da se domaćica zamoli da se udje u kujnu, nego su mi dvojica debelih koji su za vreme rata protiv Rusa bili kuvari na frontu, objasnili kako se to radi za otprilike četiri-pet osoba.
Ašak je jelo za goste i za Ramazan. Ne kuva se svaki dan.
Prvi deo: U dubokom loncu se uvri malo posoljena voda i u nju se sipaju dva-tri puna supena tanjira suvog graška (probao sam sa leblebijama i funkcioniše ali jedva...) i onda se to kuva desetak minuta. Kad se skuva, skine se sa vatre, ocedi i ostavi da čeka svoj red.
Drugi deo: U tiganju se obaška na ulju (maslinovom ili običnom) dobro proprži otprilike 700 grama mlevene ovčetine ili jagnjetine ili kozetine, a valja i junetina, jedna sitno seckana glavica crna luka i pasirani beli luk - puna supena kašika. Valja paziti da se meso i luk pirjane ravnomerno, da ne zagore i da se ne zgrudvaju. Sve se to začini kašikom kurkume (ima okolo po radnjama), isto toliko crnog bibera, soli po ukusu (otprilike isto jedna kašika), pa se sve čvari još malo, da meso upije začine.
E onda se u meso sipa činija (dve šake) sitno seckanog i dobro izgnjavljenog paradajza (probao sa onim iz konzerve i dobar je ali može i taze iz blendera), pa se sve još malo kuva, i na kraju se sipa kašika pirea od paradajza. Oni imaju neki lokalni koji je još i začinjen nečim ljutim, ali valja i kupovni iz tube/konzerve. Onda se u smesu doda onaj skuvani suvi grašak i šolja vode, pa se kuva još malo, možda 10-15 minuta. Koliko da ispari pola tečnosti.
Sad ide treći deo: Sitno se iseckaju dva velika ili tri manja cela praziluka ali se bace one listine sa samog vrha, rukohvat korijandera, isto toliko mirodjije (lepo sam napisao - rukohvat - ne prstohvat- mora da ih bude po puna šaka), sve se strovali u vanglu i dobro promeša, pa se preko svega sipa kašika soli, isto toliko bibera i kafena šolja i malo više ulja. Meša se dok sve ne bude jednako zamašćeno. Na posletku se uzme testo. Oni to nešto petljaju i prave sa jajima i tako dalje i u tom pravcu, ja to ne umem, nego uzmem testo za lazanje, malo ga rastanjim ako treba i isečem na kocke 5x5cm. Na jednu kocku ide pola kašike nadeva iz vangle pa se savija kao ravioli, dakle - na pola po dužini, pa na pola popreko, pa se uštine i tako dok u vangli ima nadeva. To se sve kuva u provreloj slanoj vodi, pa otprilike 5 minuta (probajte testo da nije živo).
Četvrti deo: U činiju od pola kile se sipa ovčije kiselo mleko ili mileram (može i običan kravlji mileram ako nema drugi). Doda se soli, kašika suve nane (ako nema one prave mrvljene, za salate, rasparaju se dve kesice čaja i dosta je) i kašika pasiranog belog luka pa se dobro izmeša.
Na kraju se uzme plitka i široka posuda, na priliku kao neki oval, dobro se namaže začinjenim kiselilm mlekom, da lepo pokrije dno, a onda se na to jedna po jedna stavljaju one valjuške. Kad smo sve poredjali, može i na dva sprata, preliju se ostatkom milerama/jogurta/kiselog mleka iz činije. Onda se preko svega lepo i jednako rasporedi ono dinstano meso i suvi grašak. Na kraju se to pospe smesom bibera, slatke aleve paprike i suve nane ali ne preterivati, to je uglavnom zbog izgleda i boje.
To je ašak.
Mere su okvirne i šta god da radite, probajte i po ukusu.

****

Lahaim

Kad je ono u maju 2014 bila izgibija u Odesi (jedni jurili druge i obratno oko zgrade Doma sindikata, pa u požaru pogibe grdan svet), pošalju mene u tu divnu varoš da vidim šta će biti dalje.
Istražujući tako, nadjem se sa odeskim Jevrejima kojih tamo ima jako mnogo i uopšte Odesa je jako važna za jevrejsku politiku, kulturu i na kraju ali ne i najmanje važno, za kuhinju.
Reč o ovome, reč o onome, dodjemo do kuvanja, te Ženja, fini čovek i novinar, tim povodom izjavi kako ima babu Rivku koja ume da zgotovi jagnjeći armiko. Može i pileći i govedji ali to nije to...
Kad sam je upoznao, Baba Rivka je imala 85 godina, jedva je preživela masakr u oktobru 1941, bila je dete-partizan, ima Orden za hrabrost i bistra je ko Bizmark.
Ona mi je osim evociranja uspomena na Veliki otadžbinski rat, ispričala kako je armiko zapravo sefardsko jelo (tamosnji Jevreji su Aškenaze), ali je njena baba došla iz Libana i odatle donela recept.
Jednako sam saznao i otkud to da baba dodje iz Biblosa u Odesu, jer je deda kao mlad trgovac dosta putovao i kako je to bio skandal decenije, budući da nije smelo da se desi da mlada od Sefarda podje za Aškenazu, "a lepa je bila i nije bilo miraza."
Elem, ako se armiko kuva za četvoro uzme se otprilike kilo jagnjećih rebara i pikljeva, a mogu i repovi ali samo deblje i masnije polovine. Iskomadaju se, posole i pobibere (crnim biberom) i puste da malo odstoje, pa se onda bace u veliku šerpu, na vrelo ulje i ostave da se prže na tihoj vatri. U medjuvremenu se iseckaju dve glavice crnog luka, jedna cela glavica belog, pet ili šest šargarepa i tri krompira, pa se i to doda u ono meso.
Sve se lepo promeša i začini sa još malo soli (po ukusu), samo malčice belim biberom, prstohvatom cimeta i kardamonom (ako ima mleveni, dobro jeste i u tom slučaju ide jedna skoro puna čajna kašičica, ako nema, onda sedam-osam-deset izlomljenih semenki). Ide i malo, ali jako malo tucane slatke paprike i to samo ako neko voli.
Kad se sve upržilo, ali ne previše, naspe se vode da ogrezne, doda se čaša crnog (jedan i po deci) i pola čaše belog ali sladjeg vina. Ubace se i dva izmrvljena lista lovora. Šerpa se ne poklapa dok alkohol iz vina ne ispari. Onda se meso i povrće preliju jagnjećim (ako ima) buljonom ili šoljom kockice u supici (ali da ne bude prejaka) i sve se poklopljeno gurne u rernu dok ne bude gotovo.
Baba Rivka je objasnila da je armiko jednostavno jelo, te da se može dodavati sve i svašta ali da to onda nije armiko i da mora obavezno da bude košer. Naglasila je da je najbolje uzeti meso od Natana, seljaka iz Kapetanovke ili tako nekako, jer njegova jagnjad pasu travu i jedu soljeno seno, a ne koncentrat.
Takodje sam od baba Rivke koja je furt pripijala votku i nazivala nam "lahaim," izašao upućen u ozbiljne i osetljive komšijske odnose jer je "ona krava sa IV sprata opet našla švalera, i to dripac, nekulturan, radi u oligarha, ima BMW, a ona krava to ni ne krije, a muž šonja ne ume da tresne šakom o astal i nije to tako moglo u moje vreme."

*****
Uzmete otprilike četiri prodimljene, ali ne preterano suve ili masne svinjske kobasice, da su otprilike kalibar 12.7mmX70mm (kalibar kobasice, a ne metka), iseckate ih na komade i ostavite sa strane. Nalijete sebi 'ladno pivo (špricer).
Glavicu crvenog luka, onako solildnu, te dva čena bela luka iseckate na sitno i takodje ostavite sa strane. Popijete pola piva (špricera).
U duboku šerpu sipate maslinovog ulja (probao sam i na masti i odlično je), pa otprilike koliko da pokrije dno (ili veliku kašiku masti) i dobro ugrejete, smanjite vatru, pa onda ozgo tresnete onaj crveni luk i pržite ga dok skroz ne bude staklen, skoro da se raskuva. Važno! Luk nikako ne sme da zagori. Popijte ostatak piva (špricera) da se ne greje.
U šolji vrele vode rastopite biljnu kockicu u supici (još bolje ako napravite ili nadjete pravi biljni buljon).
Upalite rernu na 150 stepeni da se greje (moja rerna spora, pa mora tako).
Potom u šerpenju dodate kobasice i mešate dok se malo ne uprže ali ne preterujte da posle ne bi bile k'o guma. Zato je važno da kobaje ne budu preterano suve i/ili masne. Ukoliko je to slučaj, a u njega ćete se uveriti probanjem kobasica, drastično smanjite količinu ulja (masti) i dodatno utišajte vatru. Ja verujem u modernu tehnologiju i mislim da je teflonska šerpa sjajna stvar. Dodajte malomalomalo soli i to samo ako baš treba (ona kockica u supici i kobasice su slani i ljuti), malomalo bibera, te onako, pristojnu količinu peršuna i trunku ruzmarina. Može da se isecka trećina slatke žute paprike ili čak i manje. Mogu da se metnu dva ili tri usitnjena suva paradajza. Jelo obavezno probajte i to često. Aleve paprike, najkvirca i tome podobnih stvari ne treba jer ih ima u kobasicama ako su dobre i od poštena kasapina. Otvoriti novo pivo (napraviti novi špricer, ali tanji od prethodnog).
U šerpenju usuti četiri-pet šaka pirinča i dobro promešati, naliti onu supicu iz šolje, sačekati da ispari na pola, pa dodati čašu dobrog belog vina, nikako krševe poput smederevke ili banatskog rizlinga. Furt mešati sve da ne zagori, dovršiti pivo (spricer) i neka je to dosta dok ne bude vreme ručku. Sačekati da alkohol iz vina ispari što se moze lepo namirisati. Kad je sve fino i kašasto, naliti jos trunku supice (buljona) za svaki slučaj, ali ne mnogo, gurnuti u rernu i peći dok ne bude na pola gotovo.
Izvući sve iz rerne i ozgo narendati podosta parmezana i ponovo peći dok ne bude skroz gotovo, a gotovo je kad je gore zlatna korica, a unutra je vazdušasto i nije zgrudvano.


среда, 18. фебруар 2015.

SVEUKRAJINSKI DNEVNIK 27.01.2015 - 14.02.2015

Kijev 27 01 2015
Od kako sam otisao odavde u ranu jesen, nije se desilo mnogo toga, u smislu da rat na istoku zemlje i dalje traje. Novo jeste da je ubijanje podignuto na mnogo brutalniji nivo. U Mariupolju, na Azovskom moru su onomad pale rakete na predgradje Istocno i pobile par desetina ljudi u delu kvarta gde ima mala pijaca, a mi smo jesenas imali obicaj da tu sedimo i pijemo kafu jer je divan pogled na ukrajinske polozaje.
Znam neke ljude iz okolnih zgrada jer su nam jesenas javljali kad se nesto desi prema liniji fronta ka Novoazovsku. Nisam smeo da im telefoniram jer sta da kazem ako cujem nesto strasno ...
U Donjecku pala mina i ubila osmoro u trolejbusu. Kod nekakve Volnovahe koja je vazna jer tu vladine trupe sprecavaju pobunjenike da sa severa dodju blize Mariupolju (a vec je pod udarom sa istoka, iz pravca ruske granice i Novoazovska), pale rakete na kontrolnom punktu i pobile narod u autobusu, da li 10 da li 15 ljudi ...
Oko Donjecka se i dalje tuku oko aerodroma, u smislu da je deo u rukama pobunjenika iz tzv Donjecke Narodne Republike, a deo pod kontrolom ukrajinske vojske. Odnosnu Ukrajinci tvrde da drze pistu i jos neke zgrade, a DNRovci da kontrolisu terminal i statijaznam sta jos.
Aerodrom Sergej Prokofjev je jos u maju bio divan i nov, napravljen 2012. Sada je od njega ostala gigantska gomila sekundarnih sirovina.
Ukrajinski mediji su izvestavali o tome da su na aerodrom nekako oko Nove godine i Bozica zajedno sa pobunjenicima jurisali vojnici iz Rusije. Ovde se takodje javlja kako kombinovane ruske i pobunjenicke trupe poslednjih nedelju dana napadaju Ukrajince duz cele linije fronta. NATO tvrdi da Rusa ima devet 'iljada s ove strane granice... Putin kaze da u Ukrajini, odnosno u njenom istocnom delu koji sad sebe naziva Novorusijom a sastavljen je iz dve narodne republike, ratuju "natovski legioni."
Sva je prilika da je cilj ove najnovije ofanzive zauzimanje Debalceva, vazne zeleznicke raskrsnice blizu Luganska koji je prestonica istoimene pobunjenicke Narodne Republike. Ukrajinci su jos letos izbacili pobunjenike iz Debalceva i uklinili se izmedju DNR i LNR. Sada reskiraju da se nadju u okruzenju, jer im je iza ledja reka sa jednim mostom, pa ako most padne... i tako dalje i sve sto uz to ide....
Tokom letosnje pobunjenicke ofanzive to uklinjavanje, pa upadanje u obruce se ukrajinskim trupama desilo nekoliko puta, a najgore su prosli pod gradicem Ilovajskom i Saur Mogilom, jednim brdom koje je znamenito po bici iz 1943 u kojoj je izginulo grdno mnogo vojnika Crvene Armije. Nakon Ilovajska ruski mediji su seirili nedeljama i pokazivali slike leseva i zarobljenih i razbijenih tenkova i ostale tehnike...
Ruski jezik ima rec za veliki poraz - "razgrom."
Drugi cilj ove ofanzive je mozda i zauzimanje Mariupolja jer se odatle otvara put ka Zaporoskoj oblasti i dalje uz obalu ka Hersonskoj oblasti i Krimu, a Ukrajina jos reskira da izgubi vaznu teretnu luku.
Zapravo, cilj je bolja pregovaracka pozicija kad jednog dana dodje do ozbiljnih pregovora, buduci da se sve njima zavrsava. Ni jedna strana medjutim, nema snage (ljudi) da sve okonca u jednom odsudnom koraku (il' pukovnik - il' pokojnik), nego tako... tamo i natrag uz mnogo artijerije svih kalibara i strasna razaranja. Negde sam video podatak da vec ima milion interno raseljenih.
U Kijevu, cini mi se, ima manje automobila na ulici, grivna devalvira, gorivo poskupljuje, bile restrikcije struje. Vec je postalo obicno da sa fronta stizu limeni sanduci i bogalji. U menjacnicama nema kupovine deviza. Ide i mobilizacija, pa se jedni bune zasto idu oni, a drugi sede kod kuce. Generalstab pise krivicne prijave za izbegavanje mobilizacije ali se meni ne cini da zvanicni Kijev ima problem sa mobilizacionom krizom kao Srbija 1991. U dve istocne oblasti proglasena vanredna situacija, ali ne i ratno stanje.

Kramatorsk 29 01 2015
U hotelu na recepciji radi goblin, a jednako je toliko i zao. Hotel je mesanac skladista i na primer necega poput rashodovane dermatoveneroloske klinike.
Sve u svemu, toplo je, cisto i ima tople vode. Jedini problem je sto u odnosnom hotelu nema hrane, nego funkciju hotelskog restorana obavlja ugostiteljska ustanova za drustvenu ishranu pola kilometra dalje, sto na koncu konca nije lose jer se covek proseta pre i nakon obroka.
Mesta u drugim hotelima nema jer su puni vojske i kojekakvih cudnih ljudi koji lice na sektorske radnike (za rad na sektoru), a u uslovima oruzanog konflikta.
Neki nose pistolje, a neki torbice u koje istoimeni pistolji mogu da stanu, plus dokumenti raznog stepena poverljivosti. Sami sektorski radnici (za rad na sektoru) izgledaju jednako poverljivo u crnim zaketima i kacketima i simi cipelama koje su beznadezno raskiseljene po bljuzgavici u koju se juce i danas pretvorio neveliki sneg.
Mi ovde cekamo dozvolu da odemo dalje. Tim povodom smo predali dokumente, fotokopije dokumenata i napisali molbe nadleznom organu koje smo svojerucno potpisali.
U molbi se Nadlezni organ moli da nam u skladu sa resenjima Vlade te Ministarstva i Koordinacionog tela izda dozvolu da se krecemo na pravcu XYZ, a u cilju obavljanja delatnosti.
Svi ratovi su uzasno birokratizovana posla i tome nema leka. Sa ovlascenim licima je najbolje biti ljubazan i ne izvoditi besne gliste i sto narod veli "ljubicica biti skromna", a lica se obicno opitome i potpisu magicni papir.
Otprilike 80km dalje, rat se nastavlja. tamo negde prema onom Debalcevu ubilo troje, od njih jedno dete. Ukrajinska strana tvrdi da cvrsto drzi linije, pobunjenicka da recene linije sam' sto nisu pale.
Dobrovoljci/humanitarci evakuisu narod iz Debalceva ali babe i dede uglavnom ne zele da napuste kuce. Nema struje, vode, gasa i grejanja.
Valodja sofer dosao je iz Donjecka da pokupi nas i penzije (tamo banke ne rade) i ispricao mi da mu je do temelja izgorela kuca u naselju Spartak nadomak aerodroma, tamo gde smo letos pravili rostilj i jeli krastavce iz baste, dok smo posmatrali nocne borbe oko istoimenog aerodroma.
Komsija koja je dosao zajedno sa njim ovako je opisao odnosni dogadjaj.
"Pocele rakete da padaju, ja lezim pod nekim ispustom, zasipa me zemlja, a ulicom ide baba i nosi kese sa bakalukom, ja joj vicem LEZI, ona stoji i ne mrda, padne raketa pred nju, ona podje natrag, padne nova, ona se obrne u krug, i sve tako, ali kese ne pusta. I prezive baba, ali geleri izbusili kese i prosulo joj se mleko i svu je ulopalo. A kuca izgorela nacisto."
Familija je veli Valodja, slava Bogu dobro. Ker Nalivaj (koji voli bostan) je takodje ziv i u vanbracnoj je zajednici sa kerusom rase pit bul.

Donjeck 30.01.2015
Ama samo sto smo stigli, ni kafu popili nismo, dodjoše neki da jave kako su pale, da li rakete, da li granate, te ubile dvoje u trolejbusu i na drugom mestu još petoro u redu za humanitarnu pomoć.
Ta koja je ubila petoro pala je blizu centra grada, ne tamo kod aerodroma gde se gine svaki dan. Lokalne vlasti govore o 20 ranjenih.
Po gradu ima malo ljudi i automobila, ali više no što sam očekivao. Za divno čudo, ima sveta sa decom. Čak su izveli bebe u kolicima na vazduh, iako je magla i hladno i kilavo.
Od aerodroma, odnosno prigradskih naselja Peski, Spartak, Marinka, tako nekako, na tom pravcu - tutnji. Prvo se u brzom ritmu složi salva iz višecevnog bacača raketa, pa onda tupo, sa pauzama od po 20ak sekundi lupaju haubičke granate. Malo su se primirili oko 2 popodne, pa su opet počeli da bubnjaju u prvi mrak…
Snage DNR-a upale su noćas tenkovima u nekakav Uglegorsk koji je na boku ukrajinskih trupa koje drže klin kod Debalceva i tu se vode oštre borbe. Navodno je na zgradu opštine u tom Uglegorsku istaknuta zastava DNR. Ukrajinska strana to negira i tvrdi da su i Uglegorsk i Debalcevo pod kontrolom vojske.
Iz Kijeva takodje javljaju kako je u bombardovanju Debalceva poginulo sedam civila…. Juče tri.
Dok smo danas čekali da predjemo sa jedne strane na drugu, kod nekakvog Kurahova, odnosno Velike Novoselovke, malo dalje pored puta osmotrimo sveže kratere, kao da su jučerašnji ili noćašnji, ni zemlja se oko njih nije zamrzla i bandere sve oljuštene od gelera… Pogledam kolonu od više od 50 automobila i barem 20 kamiona koja se formirala iz pravca Donjecka, pa se uplašim – a šta ako baš sad opletu? Napravili bi klanicu. Kad se čovek nadje na tako nekom mestu, potpuno mu je svejedno ko ga gadja i sa kakvim pobudama…
Onaj narod izašao iz kola, sjatio se oko nekog bunkera i brzom brzinom popunjava zahteve za dozvolu da predje liniju fronta. Psuju, kunu, kume, mole, zanovetaju. Oni vojnici takodje viču, pokušavaju da zavedu red. “Prozlio se narod, muka je velika,” kaže šofer koji ima divno ime - Kasper - (baš kao dobri duh).
Ukrajinski vojnici su nervozni jer su u dometu, a još nedeljama žive u glibavim zemunicama ili što bi rek’o Kasper (kao dobri duh): “Nit’ im toplote, nit' gde da se operu, nit’ zdravlja, nit’ radosti.”
Oni preko puta, pa tako, desetak kilometara dalje preko ničije zemlje, žive isto tako i jednako su nervozni.
Mislim da su pravi heroji ovog i svih ostalih modernih ratova zapravo šoferi kamiona i autobusa. Idu najneverovatnijim putevima preko najopasnijih mesta na svetu i voze narod i robu.

Donjeck 31. 01. 2015
Kad se iz centra grada krene prema Kijevskom rejonu, na sever, a blizu aerodroma, sve izgleda normalno, osim što su saloni automobila i slične radnje zatvorene, a tako je svejedno od letos.
Narod prolazi, ide za svojim poslom, živi se kako se mora. Od aerodroma i onih sela Peski i Marinka i tome podobno - tutnji. Po neka granata velilkog kalibra (artiljerija bije i na 35 kilometara) padne malo bliže, a to se oseti tako što se malo zatresu stakla na automobilu. Sve u svemu ništa naročito i čovek se na to navikne, posebno ako tu i živi.
Tri kilometra dalje je Kijevski prospekt. Prvo se vide oštećenja na ponekoj zgradi, geleri presekli stablo, izbušeni stubovi ulične rasvete … potom je, petsto metara dalje, razbijena svaka peta zgrada, pa svaka treća… Onda je neko odustao da ulicu čisti od snega, pa je sve tamo prema srušenom Putilovskom mostu, nadomak aerodroma, ledena pista.
“Ovde vam je sad mrtva zona, a ne rade ni mobilni,” veli čiča koji sa cegerom od opletene plastike (kakvog nisam video od 1972) ide odnekud negde. Sem njega na ulici još dvoje.
Kilometar unutar mrtve zone su i dalje stambeni blokovi, sovjetske “komunalke”, zajednički smeštaj za radničku klasu. Ispred jedne su tri žene djubrovnicima ispljuskivale vodu iz bare od otopljenog snega u neke prljave kofe i brzo nosile unutra jer nije zdravo biti napolju. Ovde vode nema već dve nedelje, nema ni struje, samim tim ni grejanja, a nema ni gasa.
U komunalci koja izgleda kao da nije krečena od kad je Rodion Raskoljnikov koknuo babu, je bilo jezivo i bez bombardovanja, a sada su pride tanki ciglani zidovi izrazbijani eksplozijama i napukli i kroz rupe duva vetar. Tetka po imenu Olga nam je pokazala svoj stan koji se sastoji od jedne sobe u kojoj žive ona i sin student, a u hodniku su zajednička kuhinja i klozet. Na ormanu razne slike sa romantičnim motivima, sve neke vile rusalke i senovita jezera i roze.
“Vodu sa ulice koristimo da ispiramo klozete, ili je procedimo, skuvamo (kupili bocu gasa, pa imaju) - onda je i za pranje, a pijaću vodu kupujemo, ali nemaju svi pare, jer penzioneri ne dobijaju penzije pa delimo,” veli ona. “Vodu iz opštine donosili u cisterni dva dana, a onda prestali jer je opasno.”
Olga kaže da svaki dan od aerodroma doleti ponešto. “Juce su pale tri tu iza zgrade."
U zgradi od muških, osim Olginog sina ima samo jos Nikolaj koji ima 92 godine i jednu nogu jer je drugu izgubio nesrećnim slučajem (zgazio ga kamion) tokom bitke za Vjazmu tokom Velikog otadžbinskog rata. Tako da od Nikolaja nikakve vajde, kaže Olga.
Druga komšinica, baba Ljubov Aleksandrovna izgleda kao sumo rvač. Nije ona debela, nego je na sebe obukla sve što ima. Ovde nije preterano hladno, tu je oko nule, ali je gadno kad čovek ne može da se ogreje ceo dan. Ljubov se trese.
“Ja više ne mogu da se ugrejem, obukla sam sve i džaba. Nemam gde da odem u grad, rodbina iz Poltave (centralna Ukrajina) me neće jer smo ovde kako vele svi separatisti, penziju nisam dobila od septembra.”
I tako… Kod Debalceva, odnosno Uglegorska borbe, odnosno pobunjenička ofanziva i ukrajinsko, što se kaže, kontranastupljenije. Naccelnik lokalne milicije javio je kako je u bombardovanju grada poginulo 12 civila.
Ovdašnji komandant Eduard Basurin kaže kako je u toku “pregrupisanje i rotacija trupa nakon uspessne blokade Debalceva.” Evo bass sad javljaju ovi odavde iz Donjecka kako su njihove snage uzele neko selo Kalinovku koje je zapadno od Debalceva, ssto je tessko proveriti, sem da se ode tamo, ssto chemo pokussati ujutro. Ukrajinci tvrde da sve to nije taccno.
Kod Mariupolja - borbe, istina ne tako ozbiljne. Kod Luganska - borbe, Oko Donjecka - borbe.
Umal' da zaboravim - ukrajinske vlasti raspisale nagradu za svaki unissteni tenk, borbeno vozilo, avion, raketni lanser itd. Ko je hrabar i dobro cilja za tenk mozze zaraditi 3 hiljade dolara. Malo li je .... A onomad su, video sam na vestima, krenuli da mobilissu lovce (jer imaju oruzzje) u neku kao pomochnu miliciju, testiranje je u toku.
U Minsku su počeli novi pregovori o mirnom okončanju krize koji za cilj imaju primirje, uklanjanje teškog naoružanja na 15 kilometara od linije fronta, razmenu zarobljenika i tome podobno. Oni prošli pregovori su, slava Bogu, takodje završeni uspešno i potpisan je sporazum o prekidu vatre. Komandant ukrajinskog dobrovoljacckog bataljona Azov i narodni deputat (poslanik) Andrej Bilicki optuzzio vlast za kapitulanstvo. Bataljoni koji krvare odavno su listom nezadovolljni kako vlast vodi rat.
NOVO: Pregovori u Minsku propali, rekao Leonid Kuccma, bivssi ukrajinski predsednik i izaslanik Kijeva u pregovorima (agencija Interfax): "Danassnje konsultacije o Planu ispunjavanja sporazuma iz Minska ... prekinute su zbog nepojavljivanja potpisnika sporazuma, (lidera DNR i LNR) Zaharccenka i Plotnickog, ultimativnih zahteva njihovih izaslanika Pussilina i Deinego, te zato ssto su odbili da razmotre plan o hitnom prekidu neprijateljstava i izmesstanju tesskog oruzzja."

Jenakijevo-Donjeck 01.02. 2015
Ništa novo. Po Jenakijevu koje je 5km jugozapadno od onog Uglegorska, i otud i odovud bije artiljerija. Odnosno, ne baš po centru grada gde još ima naroda koji se zatrči, kupi hranu i pobegne, nego po predgradju. Kad je počelo da pada preblizu mi smo se pokupili i otišli.
U Donjecku pale granate u ulici Šorsa kod broja 92, kilometar i po od centra, te ubile nekog nesretnika koji je pošao u apoteku - tako je rekao njegov tast koji je posle došao da ga pozna.
Baba iz komšiluka kaže da je ginjenik potrčao da se skloni kad je lupila prva I natrčao pravo na drugu.
Grobari došli, umotali leš u najlon kesu i odneli. Dva milicionera su ofrlje obezbedili mesto do dolaska grobara, a onda su otišli i oni. Uvidjaji se ne rade za sitnicu, kazao je onaj sa činom. Drugi je jeo pecivo.

Donjeck 03.02. 2015
U Kujbiševskom rejonu grada Donjecka ima parking koji je nedaleko od železničke stanice. Parking je napušten jer je zatvoren obliznji supermarket, budući da je front blizu. Železnička stanica je razlupana još letos, a vozovi ne idu.
Istoimeni Kujbiševski rejon je jedan od nekoliko koji gledaju prema frontu, sa svim posledicama koje iz toga proizilaze.
Iako železnica ne saobraća, minibusi, ili kako ih ovde zovu maršrutke, a koji su ranije putnike sa stanice i tog dela Kujbiševskog rejona prevozili okolo i dalje idu. Radi bezbednosti, maršrutke su se samo preselile na prazan parking kod supermarketa.
Da bi minibusi išli, potrebni su šoferi, a oni opet moraju da stoje na stanici pored vozila i čekaju putnike koje okolo voze za otprilike pet grivni (otprilike 0.2 eura) po glavi.
Problem za vozače i putnike je nastao jednog lepog dana kada su snage DNR negde u komšiluk doselile bateriju, po zvuku bih rekao, minobacača, koja odatle bije po Ukrajincima tamo prema aerodromu i pripadajućim selima.
Ukrajinci naravno odgovaraju na vatru, ali granate po neki put podbace pa padnu na parking.
Vozači, ukljuciv i Evgenija koji ima zlatne zube, šofersku bundu i kapu ušanku, su se dosetili i otvorili šaht od parnog grejanja da se u njemu kriju.
“Kad ono počne da pada, eno, eno krater, eno, eno vidi drugi, ima i onaj tamo, ali smo ga zatrpali jer u njemu ima dabome neeksplodirana granata, ovolika k'o balvan, a mi poskačemo unutra u rupu i čekamo da prodje, ali je problem što tamo mesta ima za najviše četvoro, a nas ume da bude i po sedmorica, ako ne računamo Sašu. Daš cigaretu?”
Minobacač se u to oglasio sa jednim velikim BUM, pa onda opet. a šoferi su se polako primakli rupi jer je zdrava pamet nalagala da ce uskoro da usledi uzvratna vatra. Osim zlopatnog Saše koji ima jedno 150 kila i ne može da stane u šaht. Probao je jednom kad su opleli odnekud, pa se zaglavio, a dok je pokušavao da se iskobelja, 50 metara dalje pala je raketa ali nikog nije ubila. “Eh zemljak, i šta sad ja radim? Ništa. Sedim u maršutki i čekam da prodje. Daš cigaretu?”
Onda je Saša stavio cigaretu za uvo (za posle), izvadio komad ‘leba i ovdašnje masne slanine zvane salo i glavicu luka i seo u kabinu da fruštukuje, taman do polaska po voznom redu. Dve žene su sedele unutra i čekale da se krene jer su isle na pijacu u Makejevku, tu blizu da kupe kiseo kupus i prodaju neke prnje.Onomad su nedaleko odavde poginuli vozač trolejbusa i putnik, 22 januara, takodje u trolejbusu, šofer i 14 putnika, itakodalje...
Maršutke su inače marke Gazela, stare 20ak godina, ne znam napamet njihove tehničke karakteristike, raznih boja, uglavnom su trule k'o pečurka, a svakoj zadnji točkovi beže pred prednje (vozači će znati o čemu govorim).
Evgenije kaže da se ne boji jer “moram da jedem i deca moraju da jedu i žena, a ja onda sednem za volan i vozim.” “Mi svejedno moramo da stojimo ovde, vidi koliki su ovi blokovi, kud bi i kako narod odavde da nije nas. Ne smemo ni da se premestimo, jer je ovuda najbolje da se zadje na stanicu pošto ima zaklon od zgrada svuda okolo. Daš cigaretu?"

02.04 2015 Uglegorsk - Donjeck
Da bi čovek došao do Uglegorska mora da prodje Gorlovku, pa onda zemljanim putem kroz blato retko kao čorba još 25 kilometara, a onda da pipa preko kratera od artiljerije, sve se dragom Bogu moleći da u rupama nije ostalo nešto neeksplodirano.
Uglegorsk,severoistočno od Donjecka, selendra u sred ničega, nelepo mesto uglavljeno izmedju napuštenih i polunapuštenih rudnika je postala važna kad je iz tog pravca vojska pobunjeničke Donjecke Narodne Republike počela ofanzivu na ukrajinske trupe kod Debalceva. Nakon nedelju i kusur dana ogorčenih borbi Ukrajinci su se povukli otprilike tri kilometra od centra varošice.
Po Uglegorsku su se danas smucali vojnici DNR i skupljali puške, municiju i bombe koje su se valjale okolo. Prema nama su bili veoma susretljivi, posebno komandir čete sa pozivnim znakom Železni. On je sa patrolom od četvorice momaka obilazio mesto, pa se trefilo da smo se našli baš pored tenka koji je dobio direktan pogodak iz protivoklopnog topa, pa mu je kupola odletela 15 metara dalje, a posada se istopila jer su municija i gorivo prokuvali.
Malo dalje pored oklopnog transportera koji se zakucao u neku garažu ležali su leševi trojice ukrajinskih vojnika čije su glave bile pokrivene krpama. Negde pozadi je dosadno, kljucajući kao pokvaren zub, gadjao minobacač.
“Ovde trojica, tamo dalje četvorica, a sad vas vodimo da vidite hit,”rekao je Železni i podrignuo na salamu.
Pola kilometra dalje smo kroz rupu u betonskoj ogradi ušli u nešto što je ličilo na baštu restorana ili tome podobno. Unutra su bila još četiri leša, a oko jednog koji je bio potrgan na komade, smucala se debela mačka, čupava repa i sive boje i pokušavala da ga doručkuje.
“Šic!” rekao je vojnik i šutnuo mačku koja je promuklo krmauknula i pobegla da bi se vratila ni minut docnije i sa jednakom strašću navalila na leš. “Šic. Pokvareno je, otrovaćeš se,” opet ju je šutnuo vojnik.
Železni je objasnio da su mrtvi Ukrajinci njegov trofej i daje on lično iz ručnog bacača pogodio mesto gde su se krili. Kod kuće gde je su bili oni razbijeni tenk i transporter je stajao moj ispisnik Sergej Kopun, fini jedan čovek, obučen u plavi radni kombinezon.
“A što neko ne dodje, ajte vi recite im, da pokupi mrtve, ružno je da ih preskačemo kad izadjemo iz podruma, evo vam broj, imam sina u Rusiji, zovite, javite da smo živi, ja znate ne mogu da odem odavde, baba je paralizovana i nemam je kud,” rekao je Sergej Kopun. Telefoni nisu radili. Ostavio sam mu kutiju cigareta i otišao.
E onda su Ukrajinci iz pravca Debalceva počeli da gadjaju artiljerijom, ali negde prema putu kojim smo došli, pa smo brzo krenuli nazad da nas ne odseku. Kad smo došli u Donjeck, saznamo da je granata pala pred bolnicu br. 27 i petoro ubila, a petoro ranila te razlupala sve prostorije na jednoj strani zgrade.
“A gde deco da ja idem sad na dijalizu, sva bolnica razbijena?” pita jedna zabradjena baba sa crnim paščetom na povocu, plavim očima i lila bundom od veštačkog krzna.
“Ne znam baba,” velim ja.
Taman podjemo nazad a ono pala granata na auto, na sred kružnog toka ni kilometer od hotela gde odsedamo, te ubila vozača i putnika. Sad opet tuku tamo prema tom Sunčanom Naselju, ali nečim velikim gadjaju. Kao da su haubice. Eto. Ja sad moram nešto da pojedem, gladan sam kao pas.

Debalcevo 06.02.2015
Dok su se kancelarka Angela Merkel i francuski predsednik Fransoa Oland pripremali da sednu na kanabe (ili za sto) kod Putina ne bi li sa njim raspravili kako da okončaju klanje na istoku Ukrajine, ovdašnje vlasti u pobunjeničkoj DNR su ranom zorom mobilisale tridesetak autobusa e da bi izvele evakuaciju naroda iz varoši Debalcevo, koje je pak u komšiluku onog zlosrećnog Uglegorska.
Isto to je uradila i ukrajinska strana, samo što je njihov konvoj došao iz pravca Artjomovska, niz jedini put ka Debalcevu koji nije pod direktnom kontrolom pobunjenika, ali jeste pod artiljerijskom vatrom.
Da ne bude zabune, dogovoreno je da tokom evakuacije traje lokalno primirje, što se posle pokazalo kao prilično ležerno doživljena obaveza.
Debalcevo je železničarska varoš, otprilike 25000 ljudi, nešto na priliku Lapova, odnosno jedna gigantska skretnica koja je do rata bila užasno važna za lokalnu ekonomiju jer su tuda išli vozovi na sve četiri strane.
Sad je takodje važna jer su se Ukrajinci tu uklinili pobunjenicima, ali su im ovi udarili na bokove, pa su zauzimanjem Uglegorska pre neki dan i pritiskom na neko Nikišino sa druge strane (od Luganska), došli u poziciju da vladine trupe potpuno okruže.
U Debalcevu je ostalo nešto oko 3000 ljudi, ostali su pobegli. Ne rade radnje, nema telefonskih veza ni fiksnih ni mobilnih. Jutros neki covek poginuo u bombardovanju i sve tako.
Debalcevo je mesto, pa šta znam… ‘nako, sivo, prosečno, pih, da čovek prodje kroz njega putem i da ne zapazi da je prošao. Sad je još gore jer se oko njega i u njemu ratuje već pola godine, a od pre dve nedelje po njemu svaki dan padaju pobunjeničke granate.
I tako, prodjemo u konvoju koji je obezbedjivao OEBS kroz Uglegorsk odakle su pokupili one leševe (nije me mrzelo da proverim), jednim opustelim i kaljavim putem predjemo liniju fronta i udjemo u Debalcevo, a tamo u štrikanom džemperu stoji jedna Roza Rafailovna koja je bolesna i neće da beži iz grada. “Neću da krepam ko pašče na železničkoj stanici negde u Ukrajini, ima ovde da umrem na miru ili da me ubije granata, meni svejedno.” Roza ima velike podočnjake i žuta je u licu. Kaže da je bolli. Dali smo joj sve analgetike koje smo imali kod sebe.
Kod gradskog sovjeta grdno mnogo sveta, ja pomislio svi se spremili da idu, kad ono jok, dele humanitarnu pomoć u vidu kese u kojoj su makarone, konzerve i kanda neki keksi i koješta još. Došla tu i ukrajinska vojska da se prošeta, odmori od rovova, ogrebe za cigaretu, da popriča, vidi šta ima i tako dalje. Uglavnom momci, ali ima i trećepozivaca.
Odmah iza sovjeta, kod nekih garaža, haubice su gadjale prema pobunjeničkim položajima na svaka tri minuta, pa ono kad lupi, sve se narod stresa. Povremeno bi nam vetar naneo i smrad kordita (topovski barut).
Mnogi neće da idu jer nemaju para, posla, gde, kome i kako. Opet, jedan kaže: “Čekam naše,” i namigne na stranu Uglegorska i Gorlovke gde su pobunjenici. Drugi kaže: “Čekam da naši pobede,” i namigne na ukrajinsku vojsku.
Malo je bilo čudno što bi DNR evakuisala narod sa teritorije koju kontroliše Ukrajina ali mi je posle sinulo da je Debalcevo poluokruženo, da se na njega sprema ofanziva ako propadne stvar u Moskvi, te da je konvoj odlican marketinški potez. Pratilo ga je naime najmanje 10 novinarskih ekipa, a još tri puta toliko ih je čekalo u povratku ka Gorlovki, a onda su DNRovci jos i optužili Ukrajince za sabotažu evakuacije.
Kod zgrade sovjeta poneki su ulazili u autobuse, vukući denjkove stvari, nervoznu decu i kilave starce. Ukupno je 500 ljudi krenulo iz Debalceva, barem je tako rekao ukrajinski državni činovnik na licu mesta. Za DNR je pošlo samo njih 60ak, a mnogima iz te grupe je ovo samo usputna stanica za Rusiju.
U Uglegorsku su ih sačekale patriotske televizije. "Ništa vi braćo izbeglice nema da brinete, divan je narod ovde i gostoljubiv i država vam je sve pripremila," kezila se prema kamerama nekakva trajno ondulirana tetka, društvena radnica u čizmama na štikle i bundi na šljokice.
Jedan deda se okrenuo prema meni pa rekao "A koji joj je djavo, ovo su sve domaći u autobusima, svi su radili ili na pruzi ili u Zavodu Stirol, ovde u Gorlovki." Neki DNR vojnik je na to kašljucnuo od pozadi i zvecnuo automatom, a deda je seo na bicikl i nestao.
Po Donjecku opet drnda artiljerija.

Elenovka 07.02.2015
U selu Elenovki, 15 kilometara na jug od Donjecka, srećno su sa dva kera, jednim unukom, mačkom i kozom živeli baba Valentina i deda Saša.
Imali su frižider sa tri fioke za duboko zamrzavanje, nov poljski klozet, dečju sobu, tuš kabinu, televizor, satelitsku antenu i internet. I mobilni telefon. U bašti je takodje bilo rodno drvo kajsije. Sve u svemu Elenovka je jedno lepo mesto, ima mlin i grad je tu, a ni crkva nije predaleko i blizu je prodavnica da deda kupi votku.
Onda je onomad doletela raketa iz višecevnog bacača i udarila u ćošak kuće pa ga je eksplozija srušila, razvalila poljski klozet, slomila tuš kabinu, presekla kajsiju, izbušila satelitsku antenu, poplašila unuka, kozu, kerove i mačku, a usled nedostatka električne energije, nema ni interneta, a ne može se napuniti ni mobilni telefon. Vode i gasa nema svejedno. Televizor isto ne radi,
U eksploziji je herojski stradao frižider sa tri fioke za duboko zamrzavanje. “Eh, kad je počelo da bombarduje, a mi unutra sedeli, sedeli, pa je uuuuhhhhhhh silno puklo, a frižider polete ovako, ovako, i sve leti, leti na nas, i dabome, on nas je slava Bogu zaštitio, pa niko nije poginuo, nego frižider svu onu parčad pokupio,” pripovedala je Valentina. Deda Saša je klimao glavom jer je on mudar i ne mora da govori.
Baba Valentina je presavila tabak, popisala štetu i od narodnih vlasti zahtevala nadoknadu za razbijeni frižider i meso u njemu jer se pokvarilo. Vlasti medjutim, nisu došle da ustanove činjenično stanje, evo četvrti je dan i Valentina je ljuta.
“Najgore mi što pored onolikog mesa sad moram da jedem konzerve iz humanitarne pomoći… a tek što je klozet bio lep … a sad moramo u komšiluk kad je jel’te potreba, ali neka, neka, iskoristićemo mi vrata od frižidera da klozet popravimo,” pričala je premeštajući se sa noge na nogu i zavrćući skutove od rekle neodredjene boje (kanda je nekad bila crvenkasta).
Plehovi od frižidera su uzidani u ćošak kuće koji je pod remontom jer su dobri ljudi došli da pomognu. Unuk je poslat u grad kod tetke i teče koji je bangav ali donosi kese sa humanitarnom pomoći. Koza je pobegla, kerovi se smucaju, a mačka se odmetnula u komšiluk.

Nikšino-Donjeck, 09.02.2015
Danas je nekim ljudima u Kujbiševskom rejonu u Donjecku izgoreo stan jer je u njega lupila mina i ostali su bez ičega, žena je naricala kao za mrtvacem, njen muž je stajao pored i plakao. Na potpuno pustom putu izmedju Toreza i Nikišina videli smo klinku od petnaestak godina sa dečkom. Šetaju izmedju kratera od granata i drže se za ruke. Oligarh Rinat Ahmetov je zatvorio železare u Jenakijevu i Makejevki jer je nemoguće dopremiti sirovine, budućida su pruge uništene, pa je bez posla ostalo par hiljada ljudi na koje svejedno povremeno padaju artiljerijska zrna. Kod Debalceva, koga brani ukrajinska vojska, vode se ogorčene borbe sa pobunjenicima, a u podrumima se krije otprilike 3000 civila. Sinoć je u Donjecku odletelo u vazduh skladište municije, a od udarnog talasa pola grada je zaigralo kao da je zemljotres. Izbeglice iz Debalceva od onomad sede u vagonima na železničkoj stanici u Slavjansku i čekaju da voz krene. Vojnik na blokpostu je iz puške ubio štene nemačkog ovčara jer je bio dokon. Štene je htelo da se igra.

Kondratovka - Grozno 10.02.2015.
Put kojim smo pre neki dan išli u Uglegorsk nije bio isti jer su ga na nekoliko mesta dodatno razvalile granate velike težine ali i novi i novi tenkovi i artiljerija koje su pobunjenici vozili ka Debalcevskom kotlu. Donjeck tvrdi da je obruč tamo zatvoren. Kijev kaže da nije. Pao je sneg, nije veliki, ali je dobro hladno.
U selu Kondratovka koje je usput, granata je pala na jednu kućicu, baš sam je zapamtio od ranije, bila je na priliku kao kuća Baba Jage sa kokošjim nogama, razduvala ju je i sve su madraci i prljave krpe i jedna stolica visili po drveću. Ostala je rupa duboka tri metra i široka pet i oko nje gomila izlomljenih dasaka i staklo i najloni.
Mesni grobar Afanasije koji živi u komšiluku, simpatičan jedan brkica u crnom džemperu (kako profesija nalaže), kaže da u kući za divno čudo niko nije poginuo. “Ispraćali goste, pa se trefili u predsoblju, a ono palo u dnevnu sobu pa ih sve poizbacivalo napolje u dvorište.”
Afanasije se požalio da posao loše ide jer niko ne kupuje pogrebnu opremu budući da narod nema para, nego zakopavaju na brzinu i kako stignu i u sanducima koje sami prave. “Uzmu čamove sanduke za municiju od bacača raketa, razvale ih i od sedam-osam ispadne jedan dobar mrtvački sanduk i od restlova krstača, a mi naplatimo samo za kopanje rake, a to je para nikakva.” “A i vojsku smo sahranjivali, ali to radimo džabe jer je gre’ota naplatiti.”
Od Uglegorska, dalje niz put prema selu Groznom i Debalcevu bije artiljerija i otud od Ukrajinaca i odovud od pobunjenika, i blizu i daleko. Povremeno se jave i bacači raketa. Malo se smire, pet minuta, deset, pa opet.
Kozaci, izvidjački vod su nas ispitali ko smo, šta smo i šta kog djavola oćemo, onda su mi pokupili cigarette “imamo mi, imamo, nego smo zaboravili, pa nas ako ima duvanite”, da bi nas potom predali Mališi što je pozivni znak komandira, koji nas je proveo okolo i pokazao napušteno skladište artiljerijske municije, uglavnom metaka za protivtenkovski top od 100mm. Ukrajinci su kanda odatle odstupili u žurbi.
Obligatno su nam pokazali i smrznuti leš ukrajinskog vojnika koji nekoliko dana ne smeju da pomere jer se boje da je miniran. Ponudili su da, za kameru, mrca vežu za noge dugačkim konopcem, mi da se izmaknemo, a oni da povuku iz sve snage koliko da vide šta će da bude i uvredili su se silno kad smo ih odbili. “Baš ništa ne znate, mnogo ste glupi, a mogli smo Holivud da vam napravimo,” rekao je Mališa i otišao negde napred odakle se čula pešadijska vatra. Oni njegovi klipani su nas pogledali k'o smrdljiv sir jer smo im pokvarili igru i otrčali dalje.
Pojavio se malo posle kozački jesaul Senja, valjda komandir čete, odnosno sotnje - stotine (jer nije naglasio da je recimo, pukovski jesaul). Nizak, ljut i bradat čovek sa velikim nosem i kozačkom šubarom od dobrog astragana i na njoj carskom kokardom. Oko njega sve neki do zuba naoružani grmalji koji se gegaju kad idu, pljuckaju kroz prednje zube i strašno psuju. Senja kaže da su mnogi od njih u ovom ratu izgubili po nekog bliskog od familije. "Takvi se bore najbolje i ne predaju se nego se zubima kolju.”
Na Kramatorsk, odakle sam krenuo ovamo, pale su rakete ispaljene iz nečeg dalekometnog i ubile osmoro, a 63 ranile. U Donjecku granata lupila u supermarket pored koga na parkingu stoje vozači autobusa. Bilo ih je trojica, sklonili se u šahtu pa niko nije stradao, a onaj debeli koji ne može da stane unutra nije bio tamo, nego negde na trasi. Kod Mariupolja, na Azovskom moru, ukrajinske snage presle u ofanzivu i pomerile se nekoliko kilometara napred.

Donjeck 11. 02. 2015
Jutros je, taman što smo seli da doručkujemo, nekoliko granata, raketa, čega li, palo na centralnu autobusku stanicu u Donjecku. Šest mrtvih, osam teško ranjenih.
Sreća te je prvi deo salve pao na neku fabriku odmah iza ćoška i u krug sudskog zatvora pa je narod imao par sekundi da se razbegne ili bi bilo crnje i gore.
Jedna granata, raketa, kako god, je probila krov perona i zviznula pravo ispod, u žuti autobus marke Gazela i na šofera koji je ostao za volanom i izgoreo. Dok smo stigli, mrtvozornici su već kupili poginule, a hitna pomoć ranjene. Vozača su ostavili onako jer nisu znali kako da ga ucelo izvade iz kabine, pa nek posedi neko vreme, neće nikuda, dok ne dodju spasioci iz Vanrednih situacija koji se u to bolje razumeju. Narod malo obilazio, gledao, gledao, krstio se i čudio, a onda je krenuo na posao i drugde.
Pola dana sam sebe ubedjivao da nije dobro razmišljati o sudbini tog kukavca koji je poginuo na dan kad su u Minsku započeli novi mirovni pregovori. Nit’ je prvi, nit’ poslednji, nit ih deli, nit’ ih množi. Statistika. Slučaj. Al’ dodjavola, a šta da je … ? Ili da ga je …? A možda da mu je … ? I sve tako… To medjutim, nikako ne valja. Ako se stvari dožive na tom nivou, onda posao trpi jer čovek prestane da razmišlja jasno.
Nego, kad već pričamo, ovde imaju opera i balet, odlični su, a predstave su sjajno posećene - koliko je to u budiboksnama okolnostima moguće. Davali su onomad Traviatu, a kritike su bile veoma povoljne.
“Gost iz Sankt Petersburga, bariton Vladimir Vjorov je prosto očarao ljubitelje muzike … upečatljivim kvalitetom vokala i baršunastim prelivima,” napisala je ovdašnja kritičarka Olga Streta.
Orkestar pod upravom mladog Sergeja Dubnickog je bez obzira na neiskustvo dirigenta, (jer su oni iskusniji otišli) takodje dobio pohvale za izvanredno izvodjenje.
U subotu se daje Cirkuska princeza, simpatična opereta u tri čina Emeriha (Imre) Kalmana koju na žalost neću gledati jer ujutro odoh odavde.

понедељак, 13. октобар 2014.

Predistorija ukrajinskog dnevnika

Pise Andrej Cernikov

27 januar (Kijev) _  Ukrajina je, na žalost, prva evropska zemlja koja će ulazak u EU platiti krvlju.
U ovom trenutku u centru Kijeva, vode se borbe sa vojskom i policijom. Demonstranti već nedelju dana non stop bacaju na vojnike Molotovljeve koktele, kamenje, signalne rakete i petarde. Vojska i specijalne jedinice milicije “Berkut” (Stepski orao) odgovaraju ciljanim hicima po aktivistima i novinarima (posebno po njima). Pucaju iz takozvanog “nesmrtonosnog oružja” kojim je izričito zabranjeno ciljati u glavu i oči. Dana 22. januara, ovde su poginula dva čoveka – oni su zadobili rane iz vatrenog oružja. Nekoliko ljudi ostalo je bez očiju. Tako je prolivena prva krv ukrajinske revolucije.
Niko nije bio spreman na ovakav razvoj događaja. Tokom poslednjih nekoliko godina, Ukrajina se pripremala da potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU i o Zoni slobodne trgovine. Pod predsednikom Viktorom Janukovičem – korumpiranim, neobrazovanim i od demokratije otuđenim – zemlja je ubrzala evrointegracija. Mnogi su se čudili kako čovek, koji je težio tome da obogati sebe i familiju mu parama iz državnog budžeta, koji gradi dvorce i razvija biznise dvojici sinova, može da stremi EU gde se na takvo ponašanje gleda kao na kriminal. Štaviše, svi su bili ubeđeni da ce u Viljnusu, 29. novembra 2013, taj sporazum sa EU biti i potpisan.
 Međutim, nedelju dana pred samit, Janukovič je rukama svog premijera Mikole Azarova zaustavio proces evrointegracija. Tako je 21. novembra uveče, oko 1.000 ljudi izašlo na Trg nezavisnosti ne bi li izrazili protest zbog ovakve odluke.  Međutim, protest nije započela opozicija, već novinari i vođe društvenih organizacija. Mustafa Najem, poznati ukrajinski novinar avganistanskog porekla, pozvao je narod da izađe na proteste preko Fejsbuka. Lideri tri opozicione parlamentarne stranke, Vitalij Kličko, Arsenij Jacenjuki Oleg Tjahnjibog nisu došli na Trg (u daljem tekstu Majdan – prema ukrajinskoj reči za trg) među prvima. Na početku su novinari i aktivisti stajali odvojeno od političara koji su se nalazili 200 metara podalje, na Evropskom trgu. Ujedinili su se 29. novembra.

Tog dana se u Viljnusu održavao samit EU pod nazivom “Istočno partnerstvo”. Ukrajinci su do tog trenutka čekali da vide šta će Janukovič preduzeti i da li će potpisati sporazum, što on nije uradio. Kada su lideri opozicije tim povodom istupili na mitingu i razišli se, svima je bilo jasno da je protest završen. Ljudi su bili razočarani. Međutim, te noći milicija je sa neviđenom žestinom rasterala one, uglavnom studente, koji su tu noć proveli na Majdanu. Mlatili su ih pendrecima, šutirali i gonili po ulicama Kijeva. Naredno veče na Majdan su došle desetine hiljada Kijevljana.

Milicija je po nalogu vlasti silu primenila još dva puta. Prvi put kod zgrade predsedničke administracije kada su je napali radikalni aktivisti. Milicija je odgovorila još žešće. Prilikom rasterivanja demonstranata isprebijani su i pohapšeni mirni građani i novinari. Ispostavilo se da su novinari jedne od osnovnih meta pa ih nisu spasavali ni panciri sa natpisom PRESS.
Drugi put, noću 11. novembra, policija je ponovo pokušala da rastera desetine hijada ljudi koji su u tom momentu neprestano boravili na Majdanu. Oni nisu napadali policiju veću su se od nje ogradili barikadama, postavili obezbeđenje i obezbedili snabdevanje . Njih finansiraju Kijevljani i biznismeni, a ne novci sa zapada kako mnogi veruju. Te noći je bilo zanimljivo to što su se u Kijevu nalazili zamenica državnog sekretara SAD Viktorija Nuland i sekretarka EU za inostrane poslove i bezbednost Ketrin Ešton koji su ovde došli kako bi pomogli u razrešavanju političke krize. Janukovič je, međutim, naredio da se mirni demonstranti rasteraju bukvalno u njihovom prisustvu, čime je šokirao ceo svet. Ponovo je policija nastupila izuzetno nasilno. Uprkos svemu, nije im uspelo da oteraju narod sa trga, a pretnje sankcijama koje je tokom posete Kijevu izneo američki senator Džon Mekejn, privremeno su zaustavile Janukovičeve diktatorske planove.

Međutim, pošto narod na Majdanu nije nameravao da se raziđe bez pobede, parlament 16. januara uz kršenje svih zakonskih procedura glasa za set zakona kojima se ograničava sloboda reči i kretanja. Na primer, zabranjeno je hodanje u kacigama, u kolonama od više od pet automobila, uvedena je odgovornost za klevetu što je pogodilo medije. Uvedena je krivična odgovornost za kršenje ovih zakona tako da je mnogima zapretila duga zatvorska kazna.

Tog 19. januara, kada je izgledalo da su dalji protesti izgubili smisao, aktivisti su, nakon što su se razuverili u sposobnost opozicije da dobije glavno – ostavku predsednika, prekid hapšenja i prebijanja – došli do milicijskog kordona u kvartu u kome se nalazi zgrada Vlade i primenili oružje koje im je bilo pod nogama – kaldrmu. Policija je uzvratila paljbom  i 22. januara su poginula dva čoveka. Druga tri su nađena mrtva nakon hapšenja i batina: Igor Lucenko, jedan od uhapšenih koji je preživeo, izjavio je kako su vlasti primenile sledeću taktiku – hapšenje, odvođenje u šumu, prebijanje i onda izručenje miliciji. Ljude tako love i dan-danas. Do ovog trenutka ne zna se šta se desilo za Dmitrijem Bulatovim, vođom Automajdana, protestne kolone koja je van grada održavala demonstracije pred dvorcima Janukoviča, ministra policije Vitalija Zaharčenka i nekolicine tajkuna. Drugi aktivista Automajdana, Aleksij Gricenkoupozorio je na to da su tajna hapšenja izvodili kriminalci po nalogu vlasti.
Narod koji je dan i noć stajao na Majdanu, a nakon dve runde pregovora opozicije sa Janukovičem, zabranio je liderima da nastavljaju razgovore, podozrevajući da će ih sadašnji predsednik obmanuti i to ne po prvi put. Protekle nedelje, lideri opozicije i sami svesni toga, su se pod pritiskom birača dogovorili da stvore protestni pokret, koji se svejedno radikalizovao i rasprostranio po zemlji ogromnom brzinom (u nekoliko regiona građani su zauzeli zgrade državne administracije). Nemoguće je, međutim, reći ko upravlja protestima u celoj zemlji.

Trenutno niko ne vidi izlaz iz ove komplikovane situacije. To bi mogla biti ostavka Janukoviča i prevremeni predsednički i parlamentarni izbori, ali predsednik nema nameru da to uradi, što pak znači da će se sukobi nastaviti. Istovremeno su SAD i EU kao verovatni posrednici, sebi dali ulogu nemog posmatrača u situaciji kada je ruski predsednik Vladimir Putin bio osoba i faktor koji je uticao na Janukoviča da ne pristine na sporazum sa EU. Ucenjivao je Ukrajinu zatvaranjem ruskih granica za ukrajinsku robu. Sada Putin sebe može da smatra pobednikom u ratu za sfere uticaja u Evropi ali Ukrajinci na to ne pristaju.

Ukrajina nezavisnost od SSSR-a nije zadobila kroz proteste i žrtve. Na fonu tragičnih događaja u Letoniji, Litvaniji i Estoniji, njen izlaz iz SSSR-a bio je manje konfliktan. Ukrajina je van svake sumnje postala prva zemlja na istočnim granicama EU koja se toliko dugo i mučno izbavljala od svoje sovjetske prošlosti i koja je ne samo pokušavala da ne bude još jedna bivša sovjetska republika, već je stremila i ka članstvu u Evropi. Sada među članicama EU, mnogi nezavisnost od Rusije stavljaju kao znak jednakosti sa nevraćanjem u komunističku prošlost.
Evropa mora da zna da Ukrajinci sada idu u smrt držeći dve zastave – ukrajinsku i evropsku. Čini se međutim, da to u EU nisu potpuno shvatili. 

Украина, пожалуй, первая страна Европы, которая за вступление в ЕС платит кровью. 

В это время в центре Киева идут настоящие бои с внутренними войсками и милицией. Протестующие уже неделю круглосуточно бросают в солдат коктейли Молотова, камни и фейерверки. Войска и спецподразделение милиции «Беркут» отвечают прицельным огнем по активистам и журналистам (по ним - особенно) из травматического оружия, предпочитая стрелять в голову и глаза. 22 января здесь погибло два человека – они получили огнестрельные ранения. Несколько человек лишились глаз. Так пролилась первая кровь в украинской революции.

К такому развитию событий не был готов никто. В течение нескольких лет Украина готовила подписание Соглашений об ассоциации с ЕС и о Зоне свободной торговли. При президенте Викторе Януковиче – коррумпированном, малограмотном и чуждом демократии человеке – страна только ускорила процесс евроинтеграции. Многие удивлялись тому, как человек, предпочитающий обогащать себя и свою прожорливую семью деньгами государственного бюджета, строя дворцы и развивая бизнес двух сыновей, может стремиться в ЕС, где такое поведение считается преступлением. Тем не менее, все были уверены, что 29 ноября 2013 года в Вильнюсе соглашение с ЕС будет подписано.

Но за неделю до саммита Янукович руками своего премьер-министра Николая Азарова остановил процесс евроинтеграции. Вечером 21 ноября около тысячи человек вышли на Майдан Независимости, чтобы выразить свой протест. Но протест начала не оппозиция, а журналисты и лидеры общественных движений. Самый известный в Украине журналист афганского происхождения Мустафа Найем созвал людей выйти через Фейсбук. Лидеры трех оппозиционных партий, представленных в парламенте – Виталий Кличко, Арсений Яценюк и Олег Тягныбок – пришли на Майдан не в числе первых. И поначалу журналисты и активисты стояли сами по себе, а политики - по соседству, метрах в 200-х на Европейской площади. 29 ноября они объединились.

В этот день в Вильнюсе состоялся саммит ЕС «Восточное партнерство». До тех пор украинцы с нетерпением ждали, что Янукович передумает и подпишет соглашение. Но он не сделал этого. Когда лидеры оппозиции выступили на митинге и разошлись, всем показалось, что протест на этом исчерпан. Люди были разочарованы. Но в эту ночь милиция с невиданной жестокостью разогнала оставшихся на Майдане на ночь людей, большая часть которых были студенты. Их избивали дубинками, догоняли убегающих по улицам Киева и добивали их дубинками и ногами. Вечером следующего дня возмущенные жители Киева восстали, десятками тысяч выйдя на площадь.

Милиция по приказу властей воспользовалась силой еще дважды. Один раз это произошло у здания администрации президента. Радикально настроенные активисты атаковали милицию. Но милиция ответила еще большей жестокостью. При разгоне демонстрантов были покалечены и арестованы десятки мирных граждан и журналистов. Складывалось впечатление, что журналисты – это одна из главных мишеней, ведь их не спасали ни каски, ни жилеты с надписью «Пресса». 

Второй раз ночью 11 декабря полиция попыталась разогнать Майдан. Здесь круглосуточно находятся тысячи людей. Они не применяли насилие к милиции, а лишь построили по периметру баррикады и наладили самообеспечение продовольствием и охраной. Их финансируют жители Киева и бизнесмены, а не западные фонды, как многие считают. Особенность той ночи была в том, что в это время в Киеве находились замгоссекретаря США Виктория Нуланд и Верховный представитель Европейского союза по иностранным делам и политике безопасности Кэтрин Эштон. Оба дипломата прилетели для урегулирования политического кризиса, но Янукович отдал приказ разогнать мирных демонстрантов буквально в их присутствии, чем шокировал весь мир. И снова – с особой жестокостью. Но ему не удалось изгнать людей с площади. Лишь угрозы санкций, которые озвучил прилетевший в Киев сенатор Конгресса США Джон Маккейн, на время приструнили диктаторские замашки Януковича.

Но поскольку Майдан не собирался расходиться без победы, 16 января парламент с нарушением всех законных процедур проголосовал за ряд законов, ограничивающих свободу слова и передвижения. Например, было запрещено ходить в касках, передвигаться в автоколоннах более пятью машинами и усилена ответственность за клевету, что ударило по прессе. Правящая партия поднятием рук, которые никто не считал, усилила уголовную ответственность за нарушения новых законов, и теперь многим в стране грозят длительные тюремные заключения.

19 января, когда уже казалось, что дальнейший протест лишен перспектив, активисты, разуверившись в способности оппозиции добиться главного – отставки президента, прекращения арестов, избиений и похищений людей - подошли вплотную к полицейским кордонам в правительственном квартале и применили то оружие, которое у них было под ногами – булыжники. Полиция ответила огнем. 22 января стало известно, что в этих столкновениях были убито два человека. Еще трое были найдены мертвыми после похищения и пыток. Игорь Луценко, один из похищенных, но выживших, заявил, что власть применяет такую схему: похищение, вывоз в лес, пытки и потом сдача в милицию. Людей и сейчас продолжают похищать. До сих пор неизвестна судьба пропавшего Дмитрия Булатова, лидера Автомайдана. Это гражданское движение автомобилистов, которое устраивает пикеты, в том числе, и под загородным дворцом Януковича, министра внутренних дел Виталия Захарченко и олигархов. Другой активист Автомайдана Алексей Гриценко прямо указывает на то, что похищениями занимаются бандиты по заказу власти.

Люди, стоящие днем и ночью на Майдане, после двух раундов их переговоров с Януковичем запретили оппозиции продолжать переговорный процесс, не без оснований считая, что нынешний президент всех обманет, что он делал уже не один раз. На минувшей неделе лидеры оппозиции, сами того опасаясь, согласились под давлением избирателей возглавить протестное движение, которое радикализировалось без них и теперь распространяется по всей стране с большой скоростью (в нескольких регионах граждане захватили государственные администрации). Но кто именно управляет протестом по всей стране, сказать невозможно, но можно утверждать, что восстали граждане.

Выхода из сложившейся ситуации сейчас не видит никто. Таким выходом могла бы быть добровольная отставка Януковича и новые президентские и парламентские выборы, но президент на это не пойдет. Значит, противостояние будет только усиливаться. А в это время ЕС и США, как вероятные посредники в урегулировании конфликта, оставили себе роль молчаливых наблюдателей, тогда как президент России Владимир Путин и был тем человеком и тем фактором, который повлиял на решение Януковича отказаться от ассоциации с ЕС, шантажируя Украину закрытием границ России для украинских товаров. Теперь Путин вполне может считать себя победителем в войне за сферы влияния в Европе. А украинцев это категорически не устраивает.

Украина не была страной, которая ценой протестов и человеческих жертв получила свою независимость от СССР. На фоне трагических событий 1991 года в Латвии, Литве и Эстонии выход из Союза здесь был менее конфликтным. Но, без сомнения, Украина стала первой страной на восточной границе ЕС, которая так долго и так мучительно избавляется от своего советского прошлого, стремясь стать частью европейского сообщества, а не просто бывшей республикой СССР. Здесь между членством в ЕС и независимостью от России многие ставят знак равенства, как знак гарантии невозврата в коммунистическое прошлое.
И Европа должна знать, что украинцы идут на заведомую смерть (без преувеличения), держа два флага – Украины и Евросоюза. Но в ЕС, кажется, это еще не до конца поняли.  


26 februar (Kijev) _ Kada su moja žena i sin nosili cigle na barikade na Majdanu,  uveče nakon krvoprolića u Institutskoj ulici, sa bine je  objavljeno da se negde blizu nalazi neeksplodirana granata i da bi gradjani trebalo da budu oprezni. Nastavili su da nose cigle.
Kada je potom objavljeno da je u Hotelu Ukrajina snajper i da rukovodstvu pokusava  da ga pronadje, takođe nisu otišli već su nastavili da nose cigle. 
U grobnoj tišini nastavili su da rade isto što i desetine hiljada drugih. Svako je mogao da bude pogođen. Niko nije otišao.
Nisam ni sanjao da ću se u 21. veku vratiti u istoriju – u kozačku Seču.  Nazvaću je Kijevska Seča. Ironično sam se smejao kada bih u ukrajinskoj himni slušao stihove o kozačkom rodu.  Ali sada su i Jermeni i Jevreji –  Kozaci na Seči. Neustrašivi, vredni, surovi, zli.  U stanju da pljunu autoritete da zaštite  čast i život.
Naši hetmani na Majdanu nisu obrvom mrdnuli kada im se mnogonacionalno kozaštvo usprotivilo i prezrelo ih nakon sporazuma sa Janukovičem. Mi se pritom nismo vratili u srednji vek, mi smo savremeni ljudi ali smo i onakvi kao što su bili  naši preci pre 300-400 godina - jer sunce izlazi na istoku i zalazi na zapadu. Ljudi se ne menjaju, ali mi u početku nismo znali ko smo. Sad znamo.
Posle pregledanja sati i sati video materijala o pogibiji Nebeske Čete u Institutskoj ulici, shvatio sam da ljudi u 21 veku mogu, ako treba, da idu pod metke samo s' onim što im je pri ruci, makar i  drvenim štitovima ako nema ničeg drugog. Videli su da pucaju na njih, ustajali su, išli napred, ne zbog toga  toga da budemo  Evropska Unija, nego da budemo Evropejci.
Evropa, moram to reći, jeste naša budućnost ali ćemo samo uz Nebeske Čete doći do pravde.
Evropa nije pomogla Ukrajini. Ako odbacimo kuloarske i diplomatske kontakte, Stara dama za Ukrajinu nije uradila ništa, bila je neodlučna, previše diplomatska i, što me je najviše iznenadilo, prvih pet smrti nije joj bilo dovoljno.
Kada je  izgubila stotinu ljudi, Ukrajina je dokazala prvo, da je je do kraja uništila Janukovičev režim; drugo, da ni jedno kopile ne može sebi zidati dvorac kao da će vladati večno; i treće, da može sama rešavati svoje probleme ukoliko pomoći sa strane nema.
Da je Ukrajini jedan Hetman, jedna ličnost koja ima zaslužen i bezuslovan autoritet, ova zemlja bi mogla postati centrom celog regiona. Međutim, takvoga nema i taj problem ćemo rešavati dugo i mučno.
Kada je moja porodica bila na barikadama, i kada je narednog dana Janukovič pobegao, mi nismo znali da će na njegovo mesto biti naimenovan Aleksandar Turčinov. Niti da će policiju preuzeti Arsen Avakov. Čoveka koji vodi državno tužilaštvo uopšte ne poznajemo.
Najveći broj ljudi koje znam takođe misli kako bi Julija Timošenko trebalo da ode u zasluženu penziju. Njoj nije mesto u politici, posebno ne u izvršnoj vlasti. U najboljem slucaju ona može biti poslanik. Jer, ljudi se ne menjaju.
Leševi na Majdanu nisu se ni ohladili a vođe su počele da dele kabinete ali bez mandata naroda, što je ranije, otužno i sa patosom, ponavljao Arsenije Jacenjuk - ali i on je čovek, ni on se ne menja.
Majdan sve to još uvek trpi.  Ali se narod nije razišao. Molotovljevi kokteli se nisu ubajatili, a ono što na Pečerskom bregu nije dogorelo može sada da izgori do kraja. 
Istorija Ukrajine, posebno poslednja tri meseca, uči nas da je svako dužan da uvek stane na stranu naroda, posebno kad je narod u pravu, a narod jeste u pravu. Hetmani su skloni da to zaborave, a ja se nadam da im to neće dozvoliti.
Sada hiljade ljudi zanima isto pitanje – gde je Janukovič?  Gde je državni tužilac Pšonka? Gde su njihovi poltroni? Jesu li I dalje u Ukrajini? Zašto nisu pohapšeni?  Gde je informacija o tome da li iko traga za njima? Nemojte se šaliti sa ljudima, oni neće krv za krv ali hoće da vide ubice iza rešetaka. Uradite to!
Posle posete Janukovičevom dvorcu u Mežigorju shvatio sam da je on bolestan. Video sam slike iz Pšonkine kuće - on je takođe klinički slučaj. Oni jesu takvi. Partija regiona se u potpunosti sastoji od umno i moralno poremećenih ljudi.
Nova vlast, makar i privremena, nema pravo da ma i jednog od njih prikaže narodu kao pokajnika. Oni nisu kao kreditna kartica koja je po bankarskoj terminologiji diskreditovana, pa je blokirate i izdaju vam novu. Ljudi se ne menjaju, njih se ne sme popravljati i izdavati im novi PIN kod. Ne zaboravite, policajac koji uzima mito biće takav pod svakom vlasti. Obećali ste lustraciju? Počnite. Ne čekajte izbore.
Mi, pak, moramo da shvatimo da će nove vlasti uraditi sve da se otmu našoj kontroli.
U ova tri meseca svako je mogao da testira sebe. Ja nisam ni kukavica ni heroj. U stvari, nisam heroj niti ću ikad biti.  Ljudi se ne menjaju. Ali ko zna, možda ću i ja pasti u iskušenje da bacim Molotovljev koktel ako narod ne bude zadovoljan time kuda ga vodi nova vlast, ma kako se njeni prvaci zvali. 
kraj